MAĐARSKA REČENICA KROZ PRIZMU KULTURE SJEĆANJA

Abstract

Cilj ovog rada je analiza i potpunije osvjetljavanje koncepta kulture sjećanja, odnosno
načina njegove realizacije u romanu Mađarska rečenica Andreja Nikolaidisa, a sa ciljem potpunijeg
razumijevanja značenja teksta koji funkcioniše kao mjesto sjećanja i pamćenja prošlosti.
Istraživanje uticaja nostalgičnog sjećanja na sudbinu protagoniste romana, koji usljed rata bježi
iz Sarajeva u Crnu Goru, realizovano je na temelju Asmanove (Assmann) teorije. Ona predstavlja
značajno interpretativno polazište u prepoznavanju načina djelovanja individualnog sjećanja
pojedinca, koje se istovremeno transponuje i kao pamćenje kolektiva, te njegovih posljedica
po psihičko stanje junaka. Oblikujući naraciju tako da se u njoj udvajaju sjećanja junaka i pripovjedača
autor usložnjava semantičku ravan teksta, pri čemu uočavamo više temporalnih tačaka
koje su usmjerene prema prošlosti, a povezuje ih priča o njemačkom Jevrejinu i izbjeglici Valteru
Benjaminu (Walter Benjamin), kao i njegovom izgubljenom rukopisu koji se rekonstruiše. Svijet
destabilizovan ratnim dešavanjima, melanholija i opsesija sjećanjem, usmjeravaju nas prema kritičkoj
spoznaji prošlosti i pokušaju njenog prevazilaženja, odnosno nastojanja da se kroz proces
pamćenja suočimo sa prošlošću, izlazeći pročišćeni i oslobođeni njenih negativnih posljedica po
život u sadašnjosti.